Poljubac u vrat sa mirisom luka
Sombor, 19.11. 2017. 11:32, još samo šes’ prokletih nedelja u ovoj godini; p.s. tema zvana „nedelja“ je obrađena u nekom od prethodnih blogova;
Evo me u Diznilendu zvanom Srbija. Imamo Šilju, Plutona, Mikija i Mini na pretek, a imamo i onu patku što se valja na planini zlatnika. Onaj patak u gaćama, znate ga svi zasigurno. Ne zaostajemo. Srbija (Beograd), je 20 godina ispred zapada po mnogo čemu. Znam da mi sad niko ne veruje, ali mogu da argumentujem futuristička shvatanja i delovanja srpstva iz više uglova. Oduvek smo patili od kompleksa veličine. U svemu. Volim što sam došla. Mi smo jedan bolestan, neizlečiv narod, kojem pripadam (ovako ili onako), i volim nas najviše na svetu.
Primećujem raznorazna poboljšanja u državnom sektoru, stoga moram da kažem da je naš Šilja zbilja vredan. Prvi put u životu imam zdravstvenu knjižicu, i overena mi je. Jes! Pri tome, nisam morala nikoga oralno da zadovoljavam da bih stigla na red. Poranila sam, ponela doručak i knjigu, dakle, spremna sam da provedem pre podne u čekaonici. Kad kažem „oralno“, mislim na višečasovno m(udisanje) sa neurozitisom od ljudi u redovima, gde me jedan popreko gleda jer se moj miris ne poklapa sa mirisom (luka) većine, drugi me animira sa pričom kako je šalteruša otišla na doručak pre sat i po vremena, i treća tema, današnja mladež, milenijalci izgubljeni. Ta sam. Primećujem i sve veći uticaj alkohola na okolinu. Na sledećoj destinaciji nisam imala toliko sreće sa NEčekanjem – banka. Nas milion, gde opet, moram primetiti, uprkos hajci na šalter, poštuju se redovi. Doduše, desio mi se mali incident. Poznata sam po tome da imam vrlo visok nivo tolerancije, stvari koje ne mogu da promenim, me ne nerviraju. Osim ove. Čekam ja tako na svoj red, pomeramo se više unazad nego unapred, al’ ajd, šta je tu je, i jedna starija žena mi sve vreme diše za vrat, kako se ja pomerim, tako ona hop na mene, i dahće kao moj pas posle istrčavanja. POSEBAN KRUG pakla za ljude koji ne poštuju odstojanje! Prvo, neće se niko uglaviti između nas, drugo, miris vinjaka i neke jeftine (o)čajne kobasice, pomešanih sa onih 45 stepeni u banci mi stvaraju dodatnu nervozu, pri tome je tek 10 ujutro, razmišljam gde li se nalizala ovako rano. Taman se okrećem da joj objasnim šta je odstojanje, zvoni joj mobilni, tačnije trešti „Dooooobro jutro, pijanice„… i šta sad da joj kažem? mogu samo da joj aplaudiram na samosvesnosti. Poznajem ljude koji nikada nisu prigrlili sebe.
Od ostalih novosti, Sombor je dobio kružni tok a fontana na Slaviji ima neki specijalni agregat i neće se zamrznuti ni na minus dvajst, kaže Pluton. Voda će da teče i muzika će da svira. Kao na Titaniku. Milina.
Redovni sam posetilac pijace, baka što prodaje brokoli mi, pored istog, utorkom i petkom daje besplatne savete o životu. Sve to za 40 dinara. Volim Srbiju. Evo npr. prekjuče smo zajedničkim umnim naporom došli do zaključka da je bolje nositi praznu vreću, nego vraga u njoj. Tako ja nosim praznu vreću već 31. godinu, a baka Lila kaže da je tek počela da živi kad je Pajo otišao kod one drolje na gozbu (priča o pokojnom mužu i nekadašnjoj suparnici, „prefriganoj Rozi„). „On misli da sam bila luda, a meni bilo drago što ne jaši mene„. Sve ja to dobijem za 40 dinara. Volim Srbiju. Bez obzira na moju lekciju u petak, moram da kažem da stvarno postoje srećne ljubavi. Na isti taj dan su moji roditelji slavili 44. godine braka, i stvarno se vole još uvek, i mnogo su srećni i slatki, eto, dešava se. Za radoznale, za moju nenormalnost nisu krivi moji roditelji, niti imam ikakve traume iz detinjstva. Samo jednu, ali nije za MUP?. Hoću da kažem, da prava ljubav postoji tamo negde. Ja doduše ne verujem u nju, ali postoji. Mislim da je to jedno veliko gradilište, kojeg se latiš, ili ne. Na kraju bude krov, ili ostane šut. Ja sam u fazi maltera i m(j)ešalice.
Isto kao što neke knjige treba pročitati više puta, tako i nekim ljudima treba dati šansu da vas pročitaju. Nekima samo. Jednom, dva puta, i onda zatvorite knjigu. Nisu ni hteli da vam zavire u hipotalamus, nego samo u džep, ili su jednostavno nepismeni, dešava se i to. Samo ne ostavljajte strast bez nadzora, progutaće vas plamen.
Bila sam nedavno na jednoj proslavi gde sretoh ljude koje nisam videla više od 10 godina. Kad vam je 15 godina zadatak da prodate što više alkohola, može se reći da posedujete neko iskustvo u uticaju istog na pojedinca. Niko, podvlačim niko ne ume bolje od mene da prepozna prve najmanje znake pijanstva, eto to je moj talenat, moja unutrašnja kraljica pravi trostruki salto. I tako ja pričam sa okupljenima, i pored manje-više repetirajućih, stereotipnih pitanja i divljenja prelazi duša na drugo rame gde đavo sedi i bocka, počinju uvrede, veličanje sebe i sažaljivo tapšanje po ramenu zbog mojih nedostataka, gde ja kunem sebe što nisam pijanija, jer trezna ne mogu da učestvujem u debati „život, Srbija, pelene, bensedini“. Mnogo sam ljuta na sebe što sam podelila tu rajsku kajsiju iz 2005. sa tim čudacima. Ujutro ih srećem na ulici, oni , naravno, pojma nemaju šta su rekli, nabacimo osmehe i šibaj dalje. Bolje da sam pila sa onom pijanicom iz banke (gore pomenuta). Najružniji konobar vrlo često može da bude slađi i privlačniji od najškolovanijeg lekara. Nije ko diplomu nosi, nego ko tetovira obrve. Drage moje, obrve ne rastu prirodno pod uglom od 90 stepeni. Samo kažem.
Kad vam je teško setite se da se pojavilo novo izmišljeno zanimanje u Srbiji – influenser(ne znam detalje, o tome drugi put), a ako vas ni to ne uteši pomislite na sve one princeze koje padnu, ustanu, nameste krunu i idu dalje. Tako nešto.
Ne svlačim ruho večeras za tebe, već kožu sa ovih deset prstiju sa kostiju skidam. Tamo sam te upila, u kožu. Kad jedno od nas oslepi, vrhovima prstiju ćemo se po porama pronaći.