Ne kašlji iza zavese. propustićeš premijeru.
Često razmišljam o svom DNK pra-poreklu. Verujem da bi se pojavile zanimljive informacije. Ceo život me prati ona, „na koga li si?“, majka mi je mađarica, otac bunjevac, čukunbaba nemica, dalje ne znam, osim da nisam na njih. zaista nisam. Ima tu kašičica od svakog, ali u načelu nisam. Tako sam ove godine počela da skupljam novac za utvrđivanje pra-porekla(neki imaju kasicu prasicu za silikone, neki za bundu od preprcanog zeca, ja je imam za utvrđivanje Y hromozoma). Pod pra-poreklom podrazumevamo geografsko poreklo po direktnoj muškoj liniji određene osobe, koja se sa manje ili više sigurnosti može locirati, deset generacija unazad, oko 250 godina. Volim da maštam da imam pra-pretke u Francuskoj, Peruu ili Islandu, to bi objasnilo neke moje postupke iz prošlosti. Rekla bih samo, „Ulažem veto na onaj blud iz 2013. saznala sam da imam pra-pretka u Holandiji čudne naravi“?… u centru za genetiku u Beogradu sam dobila informaciju da košta nešto malo više od 100€ i da se čeka na rezultate 3 dana. Ta tri dana bih rešeno ostala u Beogradu, odsela u nekom povoljnom smeštaju, telefon ostavila u sobi i krenula da širim bratstvo jedinstvo sa istim. Želim da se izgubim u brdovitim uskim ulicama, želim da trošim đonove po kaldrmi, da mi orijentir budu svetla mostova, da miriše pečeni kesten sa Dorćola, da me vetar nosi ka reci, i da mi voda šapne beogradske tajne.
Svako zaslužuje drugu šansu. Sva sreća pa je život kratak.
Ne valja je pružiti svakome.
Pre nekoliko dana sam imala žestoku raspravu sa prijateljicom o aplikacijama za upoznavanje. Ništa, ništa što pronalazi ljude dodirom na ekran, prevlačenjem, zaokruživanjem, ne može da nadomesti slučajan susret na trotoaru. Citiram dotičnu, „Ne zovem se ja tamo pravim imenom, i nije moja slika na profilu, ali imam jako puno poklapanja sa drugima“. Super, ti si neko drugi, on je neko drugi, i imate poklapanje izmišljenog potencijalnog para stvorenog matematičkim kripto proračunima u svetu internet domena. Neka vam je sa srećom! No, što nisi probao, ne možeš ni da kudiš/sudiš. Jedna nedelja popodne, 16h, rešim da skinem aplikaciju, potpuno bez predrasuda, rada da priznam da sam pogrešila, kad su ovakve teme u pitanju volela bih da grešim. Neću da govorim ime aplikacije, mada verujem da sve funkcionišu po istom principu. Skinem ju, otvorim svoj profil, samo sa slikom i imenom, ništa više nisam stigla jer počinje virtuelni cunami… Preko stotinu „obožavanja“, 83 poklapanja, 43 osobe u mojoj blizini, 21 privatna poruka. Udah. Izdah. Stani. Šta sad? Da se razumemo, nisam lagala, moja slika, moje ime. Za druge ne znam. Počinjem da se nerviram i znojim, obaveštenja koja ne razumem, istovremeni sparing sa potencijalnim prijateljima, server je napadan. Da budem iskrena, najveći bes mi je sama app prouzrokovala: „dopuni profil, profil ti je samo 13% popunjen“, „dodaj obaveštenja i interesovanja“, „dok ne dodaš slike ne možeš da vidiš cele profile ostalih“, „taj i ta su ti bili 7 puta na profilu, odgovori im“!!!!! aaaa, ma da me se maneš ti i srca, gromovi, broševi, diplome i čestitanja. Čeeeekaj. Ništa ja tu ne diram, sad je već 16:30, pravim pauzu, kuvam kafu. Odlažem telefon, puštam moj omiljeni radioaparat, smirujem se praveći reorganizaciju u mojoj novoj zen bašti, zaboravljam na stresove prethodnih pola sata. Popila sam kafu, nastavljam ovu internet agoniju, mada već pomišljam na obustavu, malo mi je sve to napadno, al’… Uzimam telefon u ruke, iskače opet milion čuda. Reših da ignorišem automatske poruke i posvetim se ljudima. Iskreno, ne mogu reći da je iko od njih bio: navalentan, neljubazan, perverzan ili ljigav, pre bih rekla mrvicu očajni, uporni, nezanimljivi, repetirajući, do beskraja izlizani i sa po malo više samopouzdanja, mada sam to posle protumačila jednostavno kao virtualno iskustvo, ljudi su očigledno na mreži duže vreme, ja kad sam se pojavila bila sam kao komad mesa bačena piranama, verujem da bih posle 48h bila dosadna i ja njima. Na moje iznenađenje najviše poruka je bilo od parova, tipa super, mladi par traži devojku za povremeno druženje i možda nešto više. Moj suprug i ja tražimo, čuj ovo, BAŠ tebe. Ništa ja tu nikome ne verujem, vrlo sam skeptična. Uvek sam se pitala čemu to? Kad je za ljubav potrebno troje, nešto nije u redu sa ono dvoje. Momci su onako, klasično nezanimljivi, fore iz 1999. samo druga građa: šireg poprsja i više tetovaža manastirskih kompleksa, dok su devojke stidljive, uplašene, ili izbušene kao veprovi sa poremećajem, gore navedenog, Y hromozoma. To je to, 19h, brišem aplikaciju, tri sata je bilo više nego dovoljno da priznam sebi, da sam, nažalost, bila u pravu. Molim korisnike sličnih da me ne shvate pogrešno, čula sam da se jedna tako i udala, vala čestitam, želim im večne osmehe, ali sa obzirom na to da sam išla bez ikakvih očekivanja (nisam bolid, ne mislim da se tamo okupljaju radi organizovanja književnih večeri i sakupljanja utisaka sa pozorišnih komada), ali ipak, malo duše… ahh, samo malo duše.
Neko voli da se kocka, neko ne. Kad je ljubav u pitanju mnogi sležu ramenima i prihvataju sigurni dobitak. kockaš dok ne dobiješ, ili dok ne izgubiš sve. Neki su srećni sa tim sigurnim dobitkom zauvek, neki praštaju prevare jer im je tako lakše, nego od sutra postavljati samo jedan tanjir za sto ili menjati prezime na poštanskom sandučetu. Ljubav su olimpijski skokovi, što je viša skakaonica, više ćeš da letiš. Neki će uvek biti samo publika, a drugi će za loš skok kriviti organizatore i sudiju. a samo najhrabriji će imati najlepši pogled. Ljubav je emotivni ruski rulet. a sudija si sam sebi.
Sombor, 22.01.2018. četvrti ponedeljak u godini, zbunite ljude osmehom