Hvala ti. Molim te. Oprosti mi. Volim te.
Di si sad?
Zaboravila sam da ti kažem da je u Sombor poslata prva razglednica na svetu, ili sam ti to već rekla?
Znaš šta još?
Ofarbala sam prozor u nebesku boju. Boju kumulusa. Velikog pufnastog u obliku oca za porodičnim stolom. Strogo i preteće, a opet toliko puno ljubavi da nikoga zaplašio nije. Ponos. Moj prozor najlepše okno ima. To je Onaj prozor, znaš Ti… Ne znaš koji? To je onaj prozor koji svaki put kad otvorim vidim te po prvi put. Osmeh?. Svako treba da ima takav jedan prozor. Volim sebe kada te vidim po prvi put. Taj prvi put kada ti karma vraća sve dobro što ti sleduje, jer je red da se i ti nasmeješ. Kada ne možeš da veruješ da si strancu dao da ti vida rane za koje većina ne zna gde su. Tajna?. Zatvoriš oči, pogledaš ka gore i nemo namestiš usta u „h“, za Hvala. Otvaram ga češće nego što otvaram vrata. Prozor. Volim tebe da viđam po prvi put. Dođe mi da te sakrijem negde, jer ljudi sve pokvare. Ta Moć ljudi koji nas drže budnima. Možda ću nekad moći reći i tebi par reči koje se stidim danas reći sebi. Strah. Znaš, mesecima sam se nadala da ću se ispucati, istrošiti, umoriti i zaspati makar jedno veče da ne pomislim na tebe. Mrzim (ne mrzim, ne valja mrzeti), ali ne volim sebe što su u uporedbi sa tobom svi nula veličine obruča kroz koji voliš da bacaš. Borba. Znaš,kad nekome predaš dušu i duhove svoje, šta ostaje? Ostane samo ono jeftino. Telo. Telo? Kosti upakovane u džak zvan koža. Konstrukcija čoveka u koju moraš da staneš, jer, Bože moj, uklopiti se mora. Vole tako ljudi da se šale i nazovu srce kao tamo neki mišić. Ako je srce mišić onda ja imam akutnu upalu istog, i ako je srce mišić, ja sam registrovani srčani bolesnik, jer za ovaj mišić si ti lek i recidiv.
Sanjala sam te. u snu sam razmišljala o tome kako da spavam kada jedino što želim to je da te skinem? ne čuješ me, spavaš dubok san. Vidiš, ja sanjam da ne spavam pored tebe jer moja unutrašnja kraljica memoriše svaki tvoj uzdah, svaku tvoju poru upisuje na mapu pred polazak na put. Miris tvoje kože stavljam u bočicu i nosim ga sa sobom kao putnici NASA-e kada nose jedinu dragocenost u svemir. U svemiru nema vazduha. Ne treba jer ću udisati tvoj miris. Ne smem da te dodirnem jer ću umreti opet. Spakovaću se i otići u svemir. Možda Nas u kosmosu ima.
Tvoje je postojanje nečiji hlorofil, nečija svetlost za fotosintezu… tvoje “dobro jutro” topi mraz i iglice pretvara u savitljive zelene listove postrojene za rat protiv mrava… tvoje “laku noć” nečiji je depozit za novo sutra… neko ne voli da diše kad je vazduh gust, no voli da udiše čistotu od koje si stvorena… neko u tebi ne vidi figuru sa kojom povlačiš poteze kad život krene da igra šah sa nama, jer život nisu samo lauferi, život je ono što ostane od tebe kada je mrak. Je l’ osetiš ko je pored tebe kada je mrak? oni budni soldati kojima su tvoje oči spremnost na sve. ostale figure vrati nazad u kutiju. Nije život šah. Život je šah-mat.
Nisam ni stigla da te zagrlim duže od 3 sekunde, jâko, da boli. Mogu sad?
Hvala ti. Molim te. Oprosti mi. Volim te.