Granična policija javlja : Srce na carini dan 9.
Ne znam jesu li pisci kao slikari, da li mogu da pišu po narudžbini? Da li je srce paket, pa da ga poručiš da emituje puls ljubavi? Ide li na carinu radi provere? Pisce prati glas da su depresivni (što ne mogu da demantujem, ali isto tako ni da potvrdim), lagala bih kada bi rekla da nikada nisam sedela u zagušljivoj prostoriji, u 3 ujutro boreći se sa onim organom zatočenim u rebrima koje nije htelo u san, ali ni u javu, nego na papir, a nije istina da papir trpi sve. Kunem se, nije. Onaj koji piše, eee taj trpi sve. Trpi stvarnost, trpi jastuk na koji glava neće da se spusti, trpi petlove raskrvarenih nogu, osakaćene pred zoru, samo da ne svane dan, da potraje mrak. Trpi poglede prezira, lažne dobronamernike, ničim izazvane zabrinute donore mekoga glasa i naoštrenog noža iza leđa. Dok se srce ne oslobodi iz rebara kao gladna zver iz kaveza i počne da se vrti u krug, kao duboki vir, da skače, da se povredi, krvari, sruši repom šolju sa stola, liže rane dok se krv još nije upila u pod, do tad pisac ne može da piše. Dok neman posmatra boju svoje krvi, gadi joj se ukus, nepitka krv je kao sirup za kašalj, teška kao gvožđe na kavezu, ne može da se proguta, radije će da se ogleda u kapljicama krvi na slomljenim delovima šolje nego da pristane još jednom na taj ukus gorčine. Činjenica jeste da mogu da pišem samo kada osetim borbu srčane zveri u rebrima. U svakom slučaju, ja nisam pravi pisac, nemam titulu, osim one koju mi je škola dodelila, a tu ne računam, jedino zvanje za koje se borim je zvanje čoveka, sa akcentom na drugom slogu. A to zvanje neću nikada dobiti. I to je okej. Stiglo mi je juče pismo od prijateljice sa kojom se dopisujem, pa, sad već godinama. Držim ga u ruci i razmišljam kakav sam ja srećni kreten. Imam 32 godine i 23 dinara da se obradujem. Živim luksuzno sa ta 23 dinara (markica za Srbiju košta 23 dinara).
S vremena na vreme moram da se infiltriram sa različitim mentalnim sklopovima, i bude mi drago, i kad bude tužno, posle mi bude drago. Češće bude naporno, nisu ljudi raspoloženi za smeh po nekim javnim institucijama. Ne znam zašto, ali vrlo smo raspoložena nacija da osuđujemo. Da sanjamo oblake a ne vidimo da stojimo ispod duge. Da čovek pati emotivno više uopšte nije moderno, sad se pati konkretno, plastično, npr. bili smo nedavno u jednom restoranu na graničnom prelazu, i probamo da naručimo tursku kafu (domaću, ne napadajte me odmah za izraz), na šta konobar snishodljivo obrusi, gospodo, mi smo proevropski restoran, služimo samo espreso kafu. Aj važi. Posle večere dajemo karticu da platimo, isti taj nam govori kako nemaju terminal. Pa druže, ja sam mislila da ste vi proevropski restoran?! Problem našega društva je što pratimo pogrešne i u toj jurnjavi postajemo pogrešni, možda čak i nesvesno. Pitanje se nameće samo: Da li znate ko ste? Stidite li se sebe? Ili vam je svejedno što ste možda svojim neljubaznošću povredili nekoga danas i sjebali mu dan? Je l’ skinete masku koju ste nosili ceo dan ili sa njom i spavate? Prepoznajete li sebe u mraku? Okej, ovo je više pitanja. Tejk jor tajm.
Upoznala sam jednu osobu koja me je naučila jednostavnosti života. Upoznala sam je kad je bilo najgore, nikada je neću zaboraviti. Ta osoba sam bila ja.
Nego, jeste li raskitili jelke? Počela je kineska Nova godina. Godina svinje.