Čovek koji je sahranio serotonin
Jedini cilj dole navedenog teksta je da se ni jednom ne spomene vlasnik i ktitor sadašnje državne teritorije na kojoj smo.
Imam osećaj da sam neki finansijski izveštaj, pošto počinjem da se javljam kvartalno, zabrinutog lica, prebirajući po svim nepročešljanim temama u glavi, kao da mi stiže kamata za svako zakasnelo slovo, dok boldujem lajt motive mog životića u strahu da će mi remek delo izgubiti kompoziciju. Konfuzna sam vama? Šta mislite kako je meni?! Iskrena da budem, nisam pisala jer čituckam sporadično raznorazne blogere, bestselere, stručnu literaturu i u svemu tome mi se provlači misao: A GDE SAM TU JA?! Ne želim vama da budem bitna ali želim sebi da budem najbitnija. Isti recept imam i za vas. Od svih bitnosti bitni ste samo vi, jer ako uđete u cev, ima kanalizacija da vas isisa. Ja testiram kroz celu prošlu godinu živce uz povremene nervne slomove, ali i dalje sklona osuđivanju raznih u njihovoj komercijalizaciji. Izgleda da mnogi problemi ključaju na ringli gde hoćete da budete nekome važan lonac. I onda vas on poklopi. I isparite.
Nisam namćor ali mnogo toga kod ljudi doživljavam kao alergijsku reakciju na sopstvenoj koži. S tim što mene ne svrbi nego peče, kao njiva nakon paljenja strnjike. Garava, vrela i sa ostacima korova, a nikad ne znaš kada će preći u požar, jer to je vrlo verovatno. Stani na brazdu gde nema nikoga, i pogledaj dole u kaljave čizme. Lajk.
Dobro, da li ste vi normalni? Ne postoji ništa što neko danas može da napiše ili kaže a da nije već napisano, tako da nemojte da se**te, i to ne molim, nego kažem. Vređate inteligenciju ostalih. Govorim o motivacionim govornicima, vlogerima, blogerima, influenserima, piscima jeftinih knjiga još jeftinijeg sadržaja. I da vam kažem, onaj kaluđer koji je prodao svoj ferari, nit’ je srećan, nit’ kompetentan da nas prosvetljuje. Ima dana kad pomislim, važi, ako nekome pomaže, nemoj da odmažeš, ako nekome prija, neka ga, neka uživa. I onda se iznerviram kad mi neko nahvali tamo neku budalu sa instagrama koji vozi porše i ima više pratilaca nego na Titovoj sahrani. You tube kanal ima svaka budaletina, dokazano, evo i komšinica Erika iz sela se snima svaki dan šta je sve kupila u supermarketu. Zovemo je od milošte, Jagoda iz supermarketa. Ovaj drugi, Ljubodrag, iz jednog drugog sela gura traktorske gume po planini, priprema se da trči po pustinji… On je baš inpiracija mnogima. Daaj ljudi, nemojte biti tako lako kontrolisana masa, ako ti se ne smeje, a ti nemoj. Zamisli to.
Mi smo od seobe Srba 1690. vazda u nekim govnima, ne treba nama motivacija, treba nam anestezija da ne osećamo kako nas kradu od sebe samih.
Nisam pisala novogodišnji blog jer bi se sastojao od rezimea mojih petsto karantinskih dana u prošloj godini, dvesta nervnih slomova i milion dinara potrošenih na raznorazne vitamine u toku samog lečenja od ove bolesti od koje ćemo evidentno svi pomreti, kol’ko prekosutra. U međuvremenu rodilo se šesto karantin beba koje verovatno nikad ne bi bile rođene.
Reč “pranje mozga” je toliko poprimila novu dimenziju da sad kad pomislim na distancu, dođe mi samo da se grlim. Kakva je to bolest u kojoj je zabranjen zagrljaj bližnjih? Koji medicinski institut može to da odobri? Ajte, molim vas, imam osećaj kao da sam u nekoj suluduj kineskoj igrici, koja me stalno vraća na prvi nivo. I uvek mi fali života, ali to i ovako.
Najgore je što se čovek na sve navikne, pa tako i ovaj umorni narod, retkog osmeha, govori valjda prevashodno sam sebi: proći će i ovo, zaboravićemo na sve. Pa jesu li sećanja poruke da se obrišu? Imaju li ljudi opciju “block”, pa da ih ne čujemo i ne vidimo? Želiš li stvarno zaboraviti jutra u kojima nisi grlio jer nisi smeo? Nije serotonin tegla meda da se potroši. On se ne proizvodi na traci u fabrici, on se deljenjem akumulira i tako opstaje u ovom magnovenju. Ako ga sahranite, formula ostaje, ali treba puno pčela za novu teglu.
Proteklih 14 meseci je bio (i još uvek je), jedan veliki test, koji mnogi polažu na kvarno. Neki nikako da ga polože (evo ja već drugi put padam vinski ispit), do trećeg ću, ili preći na džin, ili postati vinski ekspert. Daj bože oba. Neki su se prodali za kilo brašna i litru ulja. Meni ova Srbija danas preslikane ’90-te: busanje bogatih klinaca, inteligencija kao suficit, partijska knjižica kao imperativ i kolektivno samoubistvo svesti. Uz sopstveno mišljenje dobiješ i košulju. Veže se napred.
Sve se desilo i ništa se nije desilo. Mnoge ljubavi potrošile svoju teglu meda. Mnoge švaleracije su silom prilika prestale, rođeno je (onih 600 beba) iz karantina, mnogi su ostali bez posla, a mnogi su se i ovajdili. Žene su postale savršene instagram kuvarice, baštu su kopali kao da traže zlato, a za destinacije u Srbiji se plaćalo kao za medeni mesec na Baliju.
Moj pasoš i moji koferi sigurno misle da sam umrla.
Bila sam na planini par dana, sednem, naručim domaću kafu, gaziranu vodu i rakiju i kaže mi konobar, “gospođo, ovo je poslastičarnica”. Kako i dalje nisam razumela, kažem mu, dobro, možda uzmem posle i neki kolač, mada je poznato da alkoholičari samo ljube slatko ali ne jedu. Kolega ne odustaje. Gospođo, u poslastičarnici se ne služi alkohol.
I tako ja zalutah na planini.
U međuvremenu manastir Tumane ugradio je za svoje vernike podno grejanje. Kraj priče.
Za utehu, Nemci imaju zanimljivu složenicu za salo koja glasi Kummerspeck, koja u bukvalnom prevodu znači slanina za kojom tugujemo. Ja ne tugujem za prošlom godinom, ali imam kummerspeck.
Ugostiteljstvo sam namerno izostavila, ono ide u poseban sektor virusa uz naznaku “nutritivna klinička smrt”.