1.MAJ U APRILU: Kad ne možeš u kafanu na sto, a ti se popni na Stolove
Kako Skituljkove priče nisu mesto za izražavanje nekih, meni ličnih stavova o politici, reći ću samo da je ovaj blog (kao i put uostalom), nastao za vreme vanrednog stanja. Šta to znači? Znači da nema preporuka o restoranima, kafanama koje smo usput obilazili jer smo i smeštaj vrlo teško našli, što bi sve naravno bilo lakše i zabavnije da nas nije sve ovo zadesilo. Ugostiteljstvo je trenutno hendikepirano, ali mi nismo. Nikakvo vanredno stanje nije pokvarilo naše osmehe na licu prethodna tri dana.
Ovaj put je organizovan spontano i super hitro. Čak ni ja sama nisam znala da umem baš da budem toliko spontana, obzirom na to da se presvlačim po tri puta dnevno, čak i kada sam u karantinu. (ne što sam žensko, nego dok se ne osećam kao Duracell baterija ne izlazim samoj sebi pred oči). Vrlo je jednostavno: ako se dopadaš sam sebi bićeš i sam sebi dovoljan.
Pošto je za prvi maj najavljen policijski čas od 83 sata, a ne mislim ni da bismo učestvovale u tim gužvama, rešismo da netom pre obiđemo neku planinu. Eee sad, koliko god naša odluka bila spontana, Stolovi nisu slučajni. Teškom mukom smo našli smeštaj, da dodam da putovati sa psom nije olakšica, i stvarno apelujem na vlasnike smeštaja da povuku ručnu po tom pitanju. Vrlo smo daleko od pet friendli turističkih smeštaja. Nisam rekla da lakirate nokte mom psu i da mu pravite minival, nego da ga pustite da spava na svom ćebetu na podu. “Može ako je maltezer”. To je kao da je meni rekao može ako sam patuljak, bez kose, obrva i brkova, ako dišem u ritmu reke, hodam na trepavicama i ne piškim od 22 do 06, tuširam se najduže 180 sekundi (hladnom vodom). Molim za malo razumevanja, ljudi koji već putuju sa psima, imaju vaspitane pse, a ne kojote kakve vi zamišljate da vam dolaze u smeštaj. Dva dana smo tražili smeštaj i okrenuli preko 10 brojeva dok nismo “uboli” jedinog koji je imao mesta, kako se kasnije ispostavilo, i pravog domaćina. Prva rečenica svih njih je bila ili “ne radimo” ili “za prvi maj je sve zauzeto”. Ja sam neko ko je vizualista i poprilično se oslanja na komentare na trip advisoru i sličnim aplikacijama. O ovom smeštaju je bilo jako malo toga da se sazna ili vidi, ali obzirom da nam je primarna higijena, krevet i zeleno svetlo za psa, nismo bili u mogućnosti da biramo. Međutim, smeštaj je bio u rangu najboljih smeštaja u kojima sam ikada bila. Toplo, udobno, ukusno, decetno, svedeno, mnogo drveta, sa merom i ljubavlju. Prenoćište košta 1400 dinara, doručak 300, a ručak 500 dinara. Fotografije hrane nismo stigli da napravimo, jer smo zevale kao ptice u gnezdu kada smo videli hranu. Neka se naljuti cela ženska loza mojih predaka, ali ja bolju musaku i sarmu u životu ne okusih. Bilo je tu svašta, supe, salate, deserti, koje sam i ja pojela iako ne volim slatko. Mislim da je zaključak de fakto to, da se radi o porodičnom poslu, gde nema plaćenih radnika koji rade nešto jer moraju. Ovde se sve želi i voli. Samim tim ima takav i ukus.
Druga stvar je ta da mi nismo u planinarskom društvu, uvek putujemo samostalno, zbog poslovnih obaveza (i psa), i mogu vam reći da je penjati se stazama Srbije avanturizam sam po sebi (ne zbog nesavladivih visina, nego zbog šturih informacija o putevima). Hvala mnogim ljudima i lokalcima od kojih smo morali da molimo za pomoć mnogo puta.
Da pređemo na sam put. Krenuli smo iz Sombora, preko Novog Sada i Beograda, autoputem Miloš the Great prema Čačku, isključili smo se sa auto-puta kod Preljina i krenuli dalje put Kraljeva, prema Bogutovačkoj banji, tačnije u etno selo Bogut. Za ovo zadovoljstvo auto-putem, putarina u oba pravca nas je izašla 1600 dinara (moj komentar je bio “nije malo”). Eeeee, ali Miloš the great je stvarno the Great, od sada ćemo češće prema Čačku, sa sat i 15 minuta se stiže od Beograda do Čačka. Od Sombora do Etno sela Bogut nam je trebalo 4 sata, ili 346km. Kako smo kratki sa vremenom, plan nam je bio obilazak Žiče, Studenice, Magliča, i naravno uspon na vrh Stolova, Kamarište ili Usovica (1375m). Pošto nam je Žiča bila najbliža i usput, nju smo obišli pri odlasku u smeštaj, prvi dan.
ŽIČA
Kada od Kraljeva krenete ka Mataruškoj banji naićićete na Žiču. Na samom ulasku u hram se nalazi tabla na kojoj može da se skenira kod i skine aplikacija za IOS ili Android korisnike, i uživa u obilasku manastira uz vodič sa aplikacije. Prijatno iznenađeni, skidamo app i krećemo u obilazak. Prvo što svaki posetilac manastira primeti je njegova boja. Nema baš mnogo manastira Srbije, a ni sveta tako intenzivne crvene boje. Smatra se da je ta boja ideja Svetog Save, koji je na Svetoj Gori video hramove crvene boje i upoznao se sa verovanjem da crkva počiva na krvi mučenika i da je to simbolično oživotvoreno u boji crkava, stoga je zahtevao da i Žiča tako izgleda. Žiča je izgrađena u 13. veku, čiji ktitori su Stefan Prvovenčani i njegov sin kralj Radoslav. Žiča pripada raškoj graditeljskoj školi i u njemu je krunisan prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani, prepoznatljiv je po zagasito crvenoj fasadi, i prelepoj prirodi u kojoj se nalazi. Freskoslikarstvo i zidine stare osam vekova otkrivaju silnu i burnu istoriju vladara i ktitora. Bilo da ste ljubitelj prirode, kulture ili arhitekture nećete zaobići Žiču.
Raška oblast je mesto gde je začeta Srbija, stoga je malo reći da obilazak iste smatram obaveznom lektirom. U Rasu je u 9. veku pod knezom Vlastimirom nastala prva srpska državna organizacija, iako se ni danas pouzdano ne zna na kom lokalitetu je samo utvrđenje postojalo, Raški okrug osim manastira Žiča, Gradac, Studenica, Sopoćani, Petrova crkva, čine još i banje:Jošanička banja, Vrnjačka banja, Bogutovačka banja, Mataruška banja, kao i veličanstvena tvrđava Maglič.
Dolina jorgovana, jedinsveni pejzaži i mirisi u ovo doba godine nas darivaju dolinom Ibra, ili poznatijom kao dolina jorgovana, koje je ovde zasadio srpski kralj Uroš I, duž puta kojim je njegova žena Jelena Anžujska dolazila prvi put u Kraljevo, sa Primorja. On je želeo da ovu francusku princezu podseti na njenu rodnu Provansu.
Ima li danas ovakvih romantika?
Mi prvi dan završavamo rano, ujutro rano ustajemo i krećemo na Stolove. Da ste svaki put popili rakiju kada sam izguglala “KAKO DO Stolova”, bili biste ispod stola, a ja još nikako na Stolovima. Elem, nismo iskusni planinari, ne možemo da rizikujemo zbog psa i policijskog časa koji počinje od 18h, sve mora biti isplanirano do tančina. Ustajem u pola 6 ujutro, pakujemo doručak, pljosku hladne domaće dunje, dosta vode (na putu do vrha nema izvora) i mrkve, koje nosimo specijalno iz Sombora u slučaju da sretnemo divlje konje koji žive na ovoj planini. Mi smo izabrali put Kamenica-Kamarište-Kamenica, jer smo išli kolima, pa nismo mogli da kružimo. Do staze se stiže idući putem prema Goču, i kod sela Kamenica se sa leve strane nalazi kamena kuća i česma, ujedno i neki kamenolom. Skrećemo desno i prva tri kilometra staze idemo kolima. Staza je ukupno dugačka 22km, pa smo rešili da prvih par kilometara idemo kolima da dobijemo na vremenu. Parkiramo se kod jedne kućice Odmorišta “Narcis” i krećemo. Inače, skoro do samog vrha se može ići kolima. Staza je lagana, nije potrebna nikakva posebna kondicija, mi smo prešli 8 kilometara do vrha mnogo brže nego što smo planirali. Put do samoga vrha je trećinom kolski, šumski i livadski. Naravno da smo stajali desetinu puta da fotkamo divlje narcise i predivnu okolinu. Malo razočarani što nismo sreli ni jednog konja stižemo do vrha. Divan je dan, pa se zadržavamo duže od planiranog vremena na vrhu, ja pijem “Merak” koji sam usput dobila od putnika namernika kojeg smo sreli ka usponu, a Kaća i pas odmaraju uz nagradice, svako svoje: Kaća rakiju, a Simba koskicu. Posle nekih sat vremena pauze spuštamo se niz planinu i ispred nas se pojavljuje predivan vranac. U sred ničega, blizu vrha, nepregledna srpska prerija, konj i mi. Strahopoštovanje prema njemu nas nije sprečilo da ga nahranimo šargarepicama, koje je on sa guštom pojeo. Da sam Tolstoj sada bih ovaj događaj na proplanku opisala na sto strana, a pošto sam samo običan ljud ne mogu da opišem osećaj nirvane u tom trenutku.
To veliko NIŠTA u SVEMU. Videle smo ono zbog čega smo došle: konje i divlje narcise. U povratku smo spazile još po nekoliko manjih krda, ali pošto se spremala kiša verovatno su i oni tražili zaklon. Inače, legenda kaže da je upravo na Stolovima Miloš Obilić birao sebi konja za Boj na Kosovu. Laganom šetnjom do kola, i povratkom do smeštaja strategijski smo opkolili poslužene sarmice i vrlo rano otišle na počinak. Dan je bio produktivan, dugačak i pun raznih vitamina i serotonina. Ako mene pitate, to je smisao svega.
Žao nam je što moramo već sutradan da napustimo smeštaj, ali svi kapaciteti su popunjeni, posle podne stižu novi gosti. Samo neka tako i ostane. Uzimamo od domaćice njen ručno pravljeni kuvani med od borovih iglica i pozdravljamo se sa mnoštvom ovaca koje su svakodnevno izvodile akrobacije gostima za animaciju. Vrlo oblačno jutro naslućuje ne baš sjajan dan kao jučerašnji, ali svakako prvo planiramo u obilazak Studenice i neće nam ga nikakvi besni nagoveštaji iz oblaka pokvariti. Posle vožnje nekih 40 minuta od smeštaja stižemo u manastir. Zaključano zbog vanrednog stanja. Stoje neka dva broja telefona, uspevamo da ih dobijemo i otključavaju nam vrata manastira. Ja sam lično neko ko je fasciniran energijom manastira, spokojem, mirom i tišinom koji vladaju u njima. Obišla sam preko 50 manastira u Srbiji i za mene je Studenica prvi manastir, pa posle nje deset mesta prazno. Čuvana ponosnim bedemima, ukrašavana savršeno obojanim magnolijama, krije u sebi i ispod sebe čitavu lozu Nemanjića. Hodamo po grobovima tiho, hipnotisani najlepšim freskama ikada napravljenim, opijeni vizantijskom plavom bojom, omamljeni silom ktitora, čuvamo slike u glavi, nosimo neku novu emociju sa sobom pokušavajući da je presadimo u što više srca.
Manastir je građen u 12. veku od belog mermera, zadužbina je Stefana Nemanje. Stefan Nemanja se ovde i zamonašio i dobio svetovno ime Simeon Mirotočivi. U manastiru počivaju kako njegove, tako i mošti Stefana Prvovenčanog i kraljice Ane, prepodobne Anastasije. Manastir Studenica duhovni je centar Nemanjićke Srbije i svako ko uđe u kompleks manastira neće biti uskraćen za taj osećaj duhovnosti. Ja sam stajala u manastiru upijajući lepote fresaka kada mi je tamošnji radnik rekao ispod vas su grobnice Nemanjića. Vi sad stojite na kralju Radoslavu.
Nisam znala kako da se osećam.
Kako da budem ravnodušna? Kako?
Plan je da se popnemo na Maglič pre polaska kući. Nisam imala hrabrosti da vam priznam da smo i prvi dan bili ovde, ja sam krenula na most… i vratila se. Nisam smela da ga pređem. Sad nije bilo povratka, ko zna kada ćemo ponovo da dođemo ovde. Da kažem da sam bila na Magliču ali nisam smela da pređem most? Radi se o tome, i ja opet molim Turističku organizaciju Kraljeva da reaguje, da se do tvrđave stiže isključivo prelaskom preko Ibra izuzetno oštećenim mostom, koji je zabranjen na korišćenje. ZABRANJEN, KLIMAV, OŠTEĆEN, NAKRIVLJEN. Ne znam kako uopšte da preporučim obilazak tvrđave kada sam se ja plašila za svoj život dok sam ga prelazila?! I ne preuveličavam, jako je bilo strašno. Interesantno, kada se pređe most uočava se novoigrađena staza do same tvrđave na vrhu, opremljena, osvetljena staza, sa klupama. To vam je kao da vas neko pozove na gala večeru a ne da vam tanjir. I vi šta ćete, ne možete prstima u lonac?!
Tvrđava Maglič ili srpski Kamelot, utvrđenje je iz 13. veka, na zelenom brdu u dolini jorgovana, posmatrana odozgo izgleda poput ogromne džinovske kamene krune. Ovaj grad (tvrđava), ime dobija po magli koja ga često obavija. U srednjem veku Maglič je bio zaštitnik Raškog okruga. Ktitor se ne zna, postoje neka nagađanja i pretpostavke po kojima je tvrđava utvrđenje Stefana Prvovenčanog. Drugi izvori opet govore kako je to Jerinin grad, žene despota Đurđa Brankovića, u narodu poznata kao Prokleta Jerina. Mi smo se popeli i vredelo je. Pogled je predivan i tvrđava je sigurno jedan od najveličanstvenijih srpskih srednjovekovnih gradova. Ima 7 kula visokih oko 10 metara, centralnu Donžon kulu, dva puta višu od ostalih, ukupne površine oko 2000 metara kvadratnih. Treba napomenuti da se nije teško popeti, mi smo žurile jer nas je vijao oblak, i za manje od sat vremena smo se popele i spustile, inače kada je toplo treba obratiti pažnju na po koju zmijicu. Inače sa Magliča se takođe mogu popeti Stolovi i to za 8km, kako kaže tabla. Put je nešto zahtevniji, ali najveća prepreka je već pomenut stravičan most. Ja znam da ga lokalci bez problema prelaze, ali mislim da nema potrebe šaliti se sa tako nečim ozbiljnim, na nekome će koplje pući, a sigurno neće na onoj debeloj ispred mene koja je prenosila i neko kamenje sa tvrđave!
Pola jedan, krećemo kući da stignemo do policijskog časa.
Facit: Savršeno spontano isplanirana tri dana, koja su nas iz vanrednog stanja dovela u izvanredno stanje. Znači, vredelo je.